Zar je to nama naša borba dala? — Sa stavom — Libela

Feministički pokret nije nikakva specifična kompleksnost s bezbroj lica kako to neupućeno, s nerazumijevanjem i režimski raspoloženo nabacuju zagovornice/i anything goes filozofije ili neoliberalnog feminizma. Izvorni korijeni feminističke teorije i prakse su isključivo kolektivni i klasni – tu po prvi puta susrećemo žensko-radnički revolucionarni subjekt kojemu je u cilju rušenje kapitalističkog načina proizvodnje i rastakanje reprodukcije patrijarhalnih društvenih odnosa, ne samo u korist žena nego cjelokupnog opresiranog radništva. Clara Zetkin, Alexandra Kollontai ili Emma Goldman su imale upravo ove ciljeve na umu kada su javno govorile i pisale o feminizmu. Tu nije bilo riječi o sentimentalnosti individualizma (anything goes) koja reakcionarno iz ‘osobne’ pozicije pristupa društveno-političkoj stvarnosti, naprotiv to je bilo fundamentalno mjesto feminističke antikapitalističke kritike. Čak će i tzv. drugovalna varijanta feminizma – koja je bitno preoznačila feminizam dominantno identitarnom linijom – svojom krilaticom ‘osobno je političko’ inzistirati da se pozicija ‘osobnosti’ primarno dovodi u politički kontekst, ne isključivo na razini osobnog fenomena.

Liberalistička doktrina koja je afirmirala individualizam kroz notornu frazu ‘činim slobodna/an ono što želim’ najotrovnija je i najregresivnija pozicija, historijski nastala kao rezultat zagovaranja individualnih prava samo klasno-povlaštenih; sprva radnici nisu imali politička prava, žene još puno puno godina poslije, a očevi ‘prava na slobodu izbora’ i individualizama poput Johna Lockea su podržavali robovlasništvo. Dakle, svaki puta kada se proizvodi pseudoargumentacija na razini ‘to je moj osobni izbor i imam pravo na njega’, zapravo se reproducira liberalizam koji je inherentno i duboko patrijarhalan i kapitalistički. To je u zadnja dva intervjua onako u skoku proizvela Ida Prester.

via Žene sa Interneta