Feminizam i kako ga steći

 

feminizam_1920x1200

Feminizam i kako ga steći

Prenosimo vam odlomak iz knjige Đurđe Knežević  “Feminizam i kako ga steći”, izdate u Zagrebu (Fraktura 2010)

Upitate li neku našu poslovno uspješnu mladu ženu, recimo oko tridesetih i poviše, potom istaknutu političarku ili pak vrlo mladu ambicioznu, društveno angažiranu ženu, primjerice studenticu humanističkih znanosti, jesu li one feministkinje, u najvećem broju slučajeva dobit ćete vehementan odgovor “Ne!”. Čak je vrlo izvjesno da će tijekom razgovora, ili javnog nastupa, bilo koja od njih nastojati i više no jednom istaknuti da ona NIJE feministkinja.

Biti feministkinja, od silaska feminizma u naše krajeve pred gotovo pola stoljeća, nikada nije bilo prestižno. Ako se identificiraš kao feministkinja, uglavnom se podrazumijevalo da ti nešto nedostaje – muž, dijete, kotačić u glavi, ljepota i pristalost, a i seksualna orijentacija bi mogla biti pogrešna. Kako tada, tako i danas; pa ipak, je li doista sve posve isto, tada i danas?

Ako su i u ono vrijeme žene uglavnom odgovarale da nisu feministkinje, bilo je to u manjoj mjeri distanciranje od onih zahtjeva i (nekih) stavova koje su zastupale tadašnje feministkinje. Istina, niti do danas lista  zahtjeva/problema/stavovanije se bitno promijenila: na njoj su uvijek iznova ugrožena reproduktivna prava žena, zahtjevi za jednake plaće za jednaka radna mjesta, kao i jednake šanse za zapošljavanje, zahtjevi za izjednačenu političku participaciju, jednake šanse u obrazovanju i napredovanju na društvenoj ljestvici, zaštita od svih vrsta nasilja u obitelji i uopće društvu, i slično. U stvari, distanciranje od feminizma mnogo se više odnosilo na sliku koja je u društvu stvorena o feministkinjama kao “agresivnim” ženama (muškaračama -rekao bi naš narod), koje bi se petljale u “muške” poslove, koje bi upravljale poduzećima i automobilima, bavile se sportom, pa čak, zamislite, inogometom, ženama koje ostavljaju muževe i žive same, pa same i djecu imaju, ašto je još strašnije, ponekad niti nemaju, ili ih ne žele ni imati. Ženama koje, dapače, govore o seksualnim slobodama, a i homoseksualnost im nije nešto odbojno.

Ako pogledamo ona naša tri modela žena s početka teksta, poslovna žena, kako i sam naziv upućuje, zasigurno samostalno vodi neko poduzeće ili je važna menadžerica, ima veću plaću nego mnoge kolege, lako je zamisliti da je neudata, ali i ne u celibatu, da vozi auto, skija, igra tenis i hrani se u restoranima, izlazi sama ili udruštvu s prijateljicama. Moguće je također da ima i najboljeg prijatelja homoseksualca, a ako i ne, vjerojatno nema ništa protiv. Praktički smo opisali model koji ponajbolje nudi veoma popularna američka tv serija Seks i grad.

Slično će biti i s istaknutom političarkom, koja osim što se bavi politikom, sigurno zastupa i stav da žene moraju biti jednako plaćene za isti rad, također da trebaju bitij ednako zastupljene u političkom životu, naći će se među njima i neudate, pa i samohrane majke prema vlastitom izboru (a ne stoga što ih je ostavio neki muž). One s desne, konzervativnije strane u nekim će drugim pitanjima, kao što su reproduktivna prava, homoseksualnost, brak… zadržati patrijarhalnije stavove. Ali po svim ostalim pitanjima, osobito glede nasilja nad ženama (obiteljskog isvakog drugog) misle isto što i sve ostale, svih političkih boja i opcija. Ponekad čak idu i malo (nedopustivo) dalje, pa nam je prisjetiti se Ruže Tomašić, agilne (sada već bivše) članice Hrvatske stranke prava, koja je kolegu saborskog zastupnika, nakon što joj je dobacio nemoralnu ponudu, složila znalačkim udarcem šake na sveto tlo Hrvatskog sabora.

I treća u nizu, mlada i angažirana žena, djevojka, obuhvatit će, naravno, sve to i po svoj prilici još radikalnije od prethodnih dvaju primjera. Ona će po svoj prilici i u najboljoj volji optirati za queer identifikaciju ili nešto što će upućivati na post-feminizam, nešto što se drugačije zove, samo ne feminizam. Dakako, i žene u toj kategoriji će na pitanje da li su feministkinje (uglavnom) odgovoriti niječno, iako je praktički sve što je feminizam zahtijevao obuhvaćeno njihovim osobnim ponašanjem, prihvaćeno, a često i provedeno. Rekli bismo, žive vrlo feministički, ali se ne identificiraju kao feministkinje. Iz neke vrste svijesti o tome vjerojatno i proizlazi vehemencija u poricanju svake veze s feminizmom. To je slično kao i s latentnim homoseksualcima koji su najgori mačisti i najveći, često i agresivni homofobi.

Pitanje o tome svodi se na dvije jednostavne suprotstavljene mogućnosti: ili nešto ne štima s tim današnjim ženama, ili nešto ne štima s feminizmom danas.

Već od početka 90-tih događa se svojevrsna prekretnica samokritike u feminističkoj teoriji, pri čemu se interesi premještaju, s jedne strane, prema središtima moći (država, patrijarhalnost, pravo), a s druge strane (osobito s radovima Judith Butler) prema tijelu i subjektu kao fokusu feminističkog interesa. Onaj dio feminističkog interesa koji je svoje razloge i motive crpio iz tema što su bile centralne pri povijesnom formiranju feminističkog pokreta, a radi se upravo o ranije spominjanim temama i problemima nasilja, jednakih plaća…, ukratko, osnovnih osobnih i građanskih prava, bez obzira na činjenicu da ti problemi ni blizu nisu riješeni, doživio je da su te feminističke vrijednosti i zahtjevi prihvaćeni u društvu. Lista zahtjeva koju su feministkinje ranije postavile prihvaćena je i dapače stavljena na društvena agenda, feminističke vrijednosti su prihvaćene u sklopu institucija, prava, obrazovanja, zapošljavanja, medija, i u tom smislu, feminizam je ako ne priznat, a onda u najmanju ruku uzet u obzir. Neke ga autorice, kao primjerice Angela McRobbie (vrijedi pročitati njezin tekst “Post-feminism and popular culture – Bridget Jones and the new gender regime“), nazivaju “popularnim feminizmom“. Tako suženih interesa, feminizam funkcionira sasvim dobro i kao estradni proizvod, s njegovim se stavovima i zahtjevima lako identificira vrlo širok i raznolik krug ljudi, opće je prihvatljiv i stoga, dodali bismo, kao ideja nerazlučiv od, uzmimo, naprednijih socijalnih zahtjeva i u osnovi neškodljiv. Čak je i konzervativna katolička crkva preuzela neke od feminističkih postulata.

Otkud onda nelagoda i odbijanje identifikacije s feminizmom upravo u onih koje usvojim osobnim životnim stavovima i praksama provode feminističke zasade? S jedne strane, nevoljkost pa i strah od identifikacije s pojmom “feminizam” proizlazi iz nelagode vezane uz neke od tradicionalnih feminističkih zahtjeva i praksa. Prije svega, riječ je o prvotnoj pobuni protiv seksualnog iskorištavanja žena putem komercijalne proizvodnje seksualne prezentacije žene, pobuni koja se u radikalnijoj formi manifestirala kroz odbacivanje kozmetičke industrije, one koja podupire mit o ljepoti; ostalo je upamćenju spaljivanje grudnjaka kao simbola sputavanja žene i prilagođavanja ukusu muškaraca, prestalo se otklanjati dlake s nogu i ispod pazuha. To danas jednostavno nije “cool” i žene, osobito urbane, mlade, ne žele ostati izvan tog generacijskog pojma, to jest, žele biti “cool”. McRobbie o tome kaže: “Nekritički odnos spram dominantne komercijalne proizvodnje seksualne prezentacije koja razvija aktivno neprijateljstvo naspram pretpostavljenih feminističkih pozicija iz prošlosti, u cilju poticanja novog režima seksualnih značenja temeljenih na ženskoj suglasnosti, jednakosti, sudjelovanju i zadovoljstvu slobodnom od politike…”. O tome svjedočimo dnevno; primjerice, nedavno jedna mlada i perspektivna glumica kaže kako svemu nekako može odoljeti, ali morala je neki dan otići u dućan i kupiti torbicu, jer, kaže, “Kaj mogu, žensko sam“. Što bismo tek čuli da je u pitanju bilo kupovanje cipelica Manolo Blahnik, onakvih kakve nosi Carrie iz serije Seks i grad?  Jer naravno, potome je usađeno u prirodi, krvi, venama i arterijama da se ne može odoljet i torbici kao simboličnom ženskom rekvizitu, i to ne zbog torbice same, već stoga što je osoba koja je u iskušenju – žena, odnosno takvom se ‘mora’ potvrditi upostojećem kodnom sistemu.

Ne možemo zamisliti da takvo nešto kaže prilikom kupovanja, recimo, paste za zube ili za cipele. Ili, jedna druga javna persona, mlada pjevačica, znamenita po osebujnoj dekoraciji u svojoj javnoj prezentaciji, kaže da je čak moguće da se na nekoj javnoj manifestaciji pojavi “obučena u majicu i traperice, nešto u čemu se nikada u javnosti ne pojavljujem“. Osoba o kojoj je riječ nikako ne može niti smije biti optužena za nekakvu žensku izdaju, ona jednostavno i pregnantno izražava ambivalenciju u kojoj su se žene zatekle. Majica i traperice su, naime, klasičan, tipičan rekvizit tradicionalnog feminizma od kojeg se nov i ženski subjekt distancira. Čemu se međutim priklanja, da ne upotrijebimo tvrđi termin “podređuje”, nije baš tako veselo kao što mogu biti vesele šarene krpice. I još jednom McRobbie: “Novi ženski subjekt je, usprkos slobodi koju ima, primoran na šutnju, na to da kritiku zadrži za sebe, sve u cilju održavanja statusa moderne i ‘cool’ osobe”.

S druge je strane feminizam sam. To jest ono što je ostalo visjeti u zraku kao poprilično ispražnjeni pojam, pa se više zapravo i ne zna što s tim. Oni kojima je svaka promjena nabolje u položaju žena, a osobito promjena njih samih, neprihvatljiva, uzimat će i nadalje pojam “feminizam” kao psovku. S druge su strane, istina u sve manjem broju, ženske grupe i/ili pojedinke koje će ga mamuzati i nakon što je već odavno prestao davati znake života, raubati njegovu negdanju, a sada kolabiralu intelektualnu viziju i ambiciju u korist, sada već u priličnoj mjeri, uskogrupnih ili osobnih interesa, što se dakako u društvu (čak i ovom našem) već uvelikoj mjeri prepoznaje. Kako piše Zygmunt Bauman, “Feminizam danas dijeli zajednički osjećaj društvene anomije, nedostatak vizije i ambicije. … Onu stvari ne teži fundamentalno novim konceptima društva izvan kapitalizma. Naprotiv, ostaje, i time ih podržava, uz stare (zapadne) institucije – ‘tri svete stvari’ – parlamentarnu demokraciju, vladavinu prava te tržišnuekonomiju”.

Inapokon, našim trima ženama koje se odbijaju deklarirati kao feministkinjenitko nema pravo išta prigovoriti. Tražiti od njih da se tako izjašnjavaju jest ravno zahtjevu da navuku košulju od kostrijeti. Vrlo neudobna, vrlo restriktivna, i s oznakom ‘vrlo kriva‘ za onu na kojoj je.

U trenutku kada su stare ideologije i utopije iscrpljene, a i radikalizam je “out”, do daljnjega će ipak biti udobnije u šarenim krpicama i cipelicama Blahnik nego ukošulji od kostrijeti. Razlika je tek u trenutnoj udobnosti.