Always #LikeAGirl

Ispitivačica na snimanju traži od starijih glumaca i glumica na setu da “Trče kao devojčica”, “Bace loptu kao devojčica”, “Da se biju kao devojčica”, i svi isprva “glume” stereotip.

Potom devojčice rade to isto, i to izgleda sasvim uobičajeno.

Dečak na 1:15 odgovara na pitanje da li je uverdio svoju sestru načinom na koji je glumio da “trči kao devojčica”:

“Da uvredio sam devojčice, ali ne i svoju sestru” 😦

https://www.youtube.com/watch?v=XjJQBjWYDTs

via Žene sa Interneta

Feminizam za ponavljače/ice – Vijesti online

Neviđeno medijsko iživljavanje koje se ovih dana sručilo na Vanju Ćalović svjedoči ne samo o stepenu bahatosti i bestijalnosti napada usmjerenih na istaknutu protivnicu vlasti, ili stepenu apatičnosti puka čiju je otupjelost moguće probiti tek ovako radikalnim skarednostima. To je istovremeno i jasan i žalostan indikator stepena mizoginije koja vlada u našem društvu jer se ništa slično niti približno ponižavajuće nije desilo niti jednom protivniku režima. Muškarac može biti i ubijen, ali teško da može biti ovako beskrupulozno blaćen jer se i kao neprijatelj uvažava više od žene i njegovo se dostojanstvo ne može dovesti u pitanje na ovakav način.

Ali molim vas, obratimo pažnju i to kako se stalo u odbranu “časti” napadnute aktivistkinje – pozivanjem na “kult žene, kao majke, ćerke, sestre, supruge, jednog veličanstvenog – nedodirljivog bića”. Ograničenost ovakvog diskursa, iz ma koliko plemenitih namjera i poriva dolazio, mora biti prepoznata i on mora biti doveden u pitanje jer pretpostavlja da je empatiju i solidarnost moguće pobuditi jedino ako napadnutu ženu zamislimo kao svoju srodnicu, u relaciji, i to po mogućnosti krvnoj, sa nama, odnosno sa muškarcem kao normativom, istinskim nosiocem humaniteta. Ponavljam, društvo koje misli o ženi prvenstveno na relacioni način – kao o majci, sestri, kćeri, ljubavnici, itd, pokazuje da suštinski ne prepoznaje i ne prihvata ženu kao biće za sebe, kao punopravnu građanku, kao samostalan politički, ekonomski i društveni subjekt. Nesposobnost da se o ženi misli van odnosa sa porodicom i muškarcem svjedoči da je u takvoj društvenoj svijesti ona i dalje biće za drugog koje jedino u relaciji dobija smisao i vrijednost.

Dok god postoji rodni disparitet i dok god određeni rod predstavlja društvenu vrijednost, feminizam će biti politika oslobođenja i ostati nedovršeni zadatak ove civilizacije.

via Žene sa Interneta

Važne stvari o ljubavi

“Pratila sam ih od semafora, duž cele Elektrovojvodine. Vozila sam polako, na pristojnom rastojanju i , da, jesam izgledala manijački. Ali, nisam mogla da ih ne gledam. Kako su oni zaljubljeni! Ma, ne, nisu me videli, šta ti je. Ništa oni sada ne vide, nalaze se u zaštićenoj opni, tu se sada dešava mnoštvo hemjskih reakcija. Zastajali su više puta, da bi se ljubili i grlili, a ja sam onda silazila sa bicikla i pravila se da nešto vadim iz tašne. Mislim, u jednom trenutku sam ih prošla al sam se vratila i ponovo nastavila da ih pratim. Htela sam da ih osmotrim iz više uglova. Pa šta ako sam frik, zabole me. Želela sam da ih gledam, to tako retko viđam! Kako su se samo nežno i strastveno ljubili i grlili! Ona se malo popela na prste, obujmila ga je rukama oko vrata, gledala ga je širom otvorenh očiju, a on je žmurio, i ljubio joj usne, sav zarumenjen. A onda bi se odvojili, ona je veselo vrckala, a on, sa maglom u očima, držeći njenu šaku u svojoj, pomalo smušeno je nastavljao da hoda, verovatno misleći na to da li mu se vidi erekcija kroz pantalone.”

via Žene sa Interneta

Nešto se uvek dešava

“Nešto uvek mora da se dešava, dosada je postala neprihvatljiva.”
via Prelepi Feler

Mora da je zbog toga što sam u san upala čitajući Dovlatova, usput razmišljajući koliko je današnji svet maničan i koliko smo svi navučeni na događaj. Nešto uvek mora da se dešava, dosada je postala neprihvatljiva. Razmišljala sam i o tome, koliko je i meni stalno potrebno nekog sadržaja. U tolikoj meri, da čak i kad se kupam, nije mi to dovoljan događaj, već uvek iznova čitam sve šampone i kupke koje stoje načičkane na obodu kade.

Setila sam se kako je pisac, slikar i muzičar Branko Andrić Andrla pričao o svom detinjstvu, koje je provodio uglavnom sasvim sam, bez igračaka. Imao je jedino ogledalo i njime se igrao ceo dan. Moj tata, prvih nekoliko godina života, takođe je provodio sasvim sam, sedeći na krevetu i čekajući da padne veče i da mu se vrati mama sa njive i donese hleb.

Primetila sam da na mene jako utiču ruski pisci. Pomeraju mi utrobu i uznemiruju um. Recimo, Moskva Petuški, minijaturni, tanak roman, džepno izdanje. Pročita se za sat vremena, malo više. Ja sam ga čitala godinu dana. Nosila ga u tašni, pa ga čitala u redu u pošti. Čitala sam ga sa neizdrživim ushićenjem, po jednu, dve stranice, nekad jedan ili dva pasusa, morala sam da prekidam, da ne bih eksplodirala. Na kraju sam morala da ga vratim bratu, i nisam ga pročitala do kraja i sretna sam zbog toga, jer znam da imam još. Evo i sada. Pročitala sam desetak strana, i odmah osetila silovit nagon da sednem i kucam. O bilo čemu. O komšijama koji peku krmenadle, o krošnjama drveća u mom dvorištu koje šume u naletima, o tome kako bih volela da imam ekspresivniju mimiku lica.

Nisam htela sad ništa posebno da kažem. Sela sam i kucala, ovo je sad neki sadržaj, možda će nekom biti potreban, pa ono, umesto šampona i ostalih deklaracija.

http://prelepifeler.wordpress.com/2014/06/21/nesto-se-uvek-desava/

via Žene sa Interneta

e-novine.com – Cenzura nepostojeće misli

E-novine se bacile na pravljenje spiska. Ali pošto su toliko lenji, oni su sačekali da se ljudi sami stave na spisak #uLiceCenzuri pa oni da prepišu i “rendomizuju unapred unete fraze za pljuvačinu” što reče Dokona Popadija. Ali kao i svi prepisivači, ni to nisu uradili kako treba, te su pogrešili neke osnovne podatke osoba na spisku.

Sedite e-novine, i dobijate dva keca – jednog za prepisivanje, a drugog za neznanje.

http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-tema/105222-Cenzura-nepostojee-misli.html

via Žene sa Interneta

Dnevni list Danas | Pravo Danas | Prestati sa odgajanjem novih generacija rasista i nacionalista

Mizoginija i ejdžizam kao “must have” ovog leta u Srbiji !

Komentatori i komentatorke prve druge i treće Srbije su i dalje udruženi u jednom cilju. Ukoliko žena na čelu jedne nevladine organizacije u svom intervjuu za novine izgovori neke stvari koje pogađaju ovo društvo, i oni koji se slažu sa njom i oni koji se ne slažu, pokazaće se ujedinjeni u jednom: šta će žena sama u Intervjuu o koji analizira situaciju Srbije? Odakle joj kompetentnost da to govori?
Zanemarićemo sve sistemske pozicije koje nijednom muškarcu nikada ovo društvo ne bi osporilo (pogledajmo slučaj lopova ministra i lažnog doktorata koji i te kako daje intervjue, bez blama) dok su Maju Micić, direktorku Inicijativne mladih za ljudska prava, ovako označili:

“Svaka čast ovoj devojci…”
“Sve bi to bilo lepo to što priča ova mlada osoba…”
“од стране ”невладиних” организација врши продуковање младе госпођице Мићић…”

Nema kraja osporavanju prava (mladim) ženama da učestvuju u političkom životu Srbije, bez obzira da li nam idu na ruku, ili ne.

via Žene sa Interneta

Uredba o mački i mišu | Peščanik

Kako je borba koje su feministkinje početkom 20.veka vodile poučna za sadašnju vlast u Srbiji.

“Početkom 20. veka borkinje za ženska prava u Velikoj Britaniji preduzimale su niz relativno nasilnih protesta (kao što je, na primer, razbijanje prozora na zgradama državne uprave) kako bi time skrenule pažnju na obespravljenost žena i potrebu da se to promeni. Računajući na to da će biti utamničene, te hrabre žene su bile spremne da u zatvoru štrajkuju glađu, odbijajući i na taj način svako na pristanku zasnovano pokoravanje vlastima. Prva reakcija kažnjeničkih uprava na odbijanje hrane bilo je prisilno hranjenje zatvorenica. Međutim, vesti o toj posebno gadnoj vrsti nasilja brzo su se proširile i izazvale zgražanje javnosti. Upavši neočekivano u neprilike usled negodovanja javnog mnjenja, tadašnje britanske vlasti dosetile su se i 1913. godine donele uredbu prema kojoj štrajk glađu više nije bilo dopušteno prekidati silom. Umesto toga, zatvorenice za koje bi se procenilo da su glađu ugrozile svoje zdravlje bile bi puštane na slobodu dok se ne oporave. Kada se oporave, vlasti su imale pravo da ih ponovo utamniče mimo bilo kakvih dodatnih pravnih procedura.

Na prvi pogled human, ovaj zakon se ispostavio kao krajnje perfidan i opasan. S jedne strane, vlasti su puštanjem izgladnelih zatvorenica na slobodu skidale sa sebe odgovornost za narušavanje njihovog zdravlja. S druge strane, davale su sebi za pravo da te iste žene iznova vraćaju u tamnicu po vlastitoj volji, kad god im se prohte. Naizgled, bilo je to idealno rešenje: u krajnjem ishodu žene bi svakako stradale, ali vlast za to, mislilo se, nikako ne bi mogla biti okrivljena, jer je u svakom pojedinačnom segmentu procesa prema njima postupala tobože humano. No, britanska javnost je promptno reagovala prozrevši da je tim zakonom sankcionisan jedan podmukao metod iscrpljivanja i eliminacije. Uredba je nazvana Zakonom mačke i miša po analogiji s mačkom koja se poigrava svojim plenom pre nego što ga dokrajči. Veoma brzo, zatvorenice za koje se vlast nadala da će ih stigmatizovati i na njih navući gnev javnosti, postale su žrtve i mučenice za slobodu i ravnopravnost. Danas znamo da se čitava ta borba (ženskog) Davida protiv Golijata završila konačnom pobedom žena i dubokom transformacijom britanskog društva i države.

Iz ova dva kratka istorijska podsećanja možemo videti da kako god da se stvari završe po Peščanik, one će se svakako loše završiti po tekuće vlasti. Iz toga sledi jedan jednostavan zaključak u vidu preporuke: nemojte besmisleno trošiti vreme i resurse na obaranje sajta Peščanika jer vas svakako uskoro više neće biti. A kad budete odlazili s političke scene (ili kada budete najureni, svejedno), dobro bi bilo da tu i dalje bude Peščanik i isprati vas kako dolikuje. To je mnogo bolje nego da vas isprate oni koji vas svojim podaništvom uljuljkuju u uverenju da ćete zauvek ostati tu gde ste danas.”

via Žene sa Interneta

Muža ubila jer ju je uhvatio u preljubi

Kako tendenciozan naslov promeni vest

Naslovi su medijima jako bitni, to je njihova šansa da privuku čitalaštvo, a ako imaju čitalaštvo imaće i oglašivače itd. Međutim, funkcija medija nije samo da postoje sebe radi već i da prenesu neke informacije.

Juče je Blic objavio još jednu vest o nasilju u porodici koje je završeno ubistvom. U ovom slučaju žena je ubila muža. Naslov – “Muža ubila jer ju je uhvatio u preljubi”. Ako bismo se zaustavili na naslovu imali bismo pred sobom hladnokrvno ubistvo gde je jasno da olakšavajućih okolnosti nema. Takođe bismo možda zamislili scenu kao iz filma sa raskalašnom ženom koja vara muža sa kim stigne a na kraju ga i ubije jer je možda bio bogat pa se nadala da će naslediti pare (šta ja znam, puštam filmove). Blic na to i računa. Jer ova vest zvuči u isto vreme i seksi i krvavo, a to se prodaje. Ako se pak kojim slučajem odvažite i pročitate tekst vesti videćete da slučaj nije toliko crno-beo.

Navodno, pre nekog vremena ubijeni je uhvatio suprugu u preljubi. Nakon toga ju je danima tukao:

“Ali, sumnja se da je sukob među supružnicima započet pre izvesnog vremena, kada je Petrović uhvatio suprugu u preljubi. Potom je ona odlazila na posao sa modricama oko vrata i žalila se koleginicama u elektrani u Drmnu kako ju je suprug gušio.”

Dakle, nije u pitanju gramziva žena kojoj je muž dosadio pa je odlučila da ga ubije, već je u pitanju žrtva nasilja koja se žalila na nasilje koje trpi, i povodom koga nije ništa učinjeno. Da li je ubistvo jedini izlaz iz situacije nasilja? Naravno da nije i ne sme da bude, ali zato što ne postoji adekvatna zaštita države, žrtve nasilja najčešće osećaju da nemaju drugog izbora.

http://www.blic.rs/Vesti/Hronika/471395/Muza-ubila-jer-ju-je–uhvatio-u-preljubi

via Žene sa Interneta